Logo Kruš oko sveta
Logog NadKultura
Logo Kruš oko sveta
Žikica Milošević27. januar 2026.0 komentar

The Killers: „Sam’s Town“ (2006) – recenzija 20 godina kasnije

Već po omotu Antona Corbijna vidi se da je album - amerikana u najavi

Tekst: Žikica Milošević

U osamdesetima i devedesetima, postojale su „paralelne realnosti“, koje mi, kao klinci, nismo uspeli da shvatimo. Noel Gallagher je pričao da je „Britanija bila mrtva u 80-ima“, iako je za ceo svet to bilo mesto kada je Britanija vladala talasima (pun intended, mislim na radio talase) i kada je sva moda dolazila iz Britanije. Indi-rokeri su prezirali sintpop i novi romantizam, a i jedni i drugi su zadržavali zajedničko poštovanje prema novom talasu. Morrissey i Marr su svesno pravili sasvim drugačiji zvuk od mejnstrima, a The Cure su govorili da su najviše mrzeli Duran Duran. Nekako su indi-rok i sintpop bili, kod tih starijih generacija, jasno razdvojene kategorije. Ali, mi se nismo mogli načuditi – mi smo slušali i jedno i drugo sve vreme i nismo videli „ideološke isključivosti“.

Već po omotu Antona Corbijna vidi se da je album – amerikana u najavi

A onda je, posle 2000. godine, naša generacija došla na red da stvara muziku – i došlo je do jedine logične stvari – „venčanja“ sintpopa i elektropopa s jedne strane, i indi-popa i indi-roka s druge. A jedan od prvih bendova koji je to uradio bili su The Killers. Na najneverovatnijem od svih mesta – verovatno ste „sudar britanskih stilova“ očekivali negde u Njujorku ili Bostonu, a ne u pustinji Nevade i glamuroznom Las Vegasu, ali baš se tu desio taj spoj. Uz ono što i čini Las Vegas – glamuroznost, šljokice, reflektori. Izašao je 2004. „Hot Fuss“, njihov prvenac, i promenio istoriju. Nama je bilo sve jasno – ne postoji logičniji pravac nego da se pomeša The Smiths i Duran Duran.

Ali, posle tako genijalnog albuma, uvek je teško napraviti drugi, ili kako Amerikanci vole reći, „sophomore“ album. Ali, The Killers nisu upali u zamku manirizma – da sami sebe kopiraju i imitiraju, da prave pesme nalik na svoje bivše pesme, da ne bi udaljili publiku. Zaronili su u svoj lasvegaski mentalitet, istoriju SAD i Zapada i amerikanu – i izvukli su adut iz rukava. Nazvali su taj adut „Sam’s Town“ po jednom od orijentira starog Vegasa, mestu koje je bilo hotel i kockarnica.

Ako „Hot Fuss“ vešto meša New Order i Duran Duran sa britpopom, „Sam’s Town“ dodaje „nove začine“ u miks: ponajviše Brucea Springsteena i Toma Pettyja, uz U2, koji su dodati Duran Duranu. Zvuk je mnogo gitarskiji, ali je i dalje melodičan, i neki ga smatraju „omažom“ Springsteenovom albumu „Born To Run“. Brandon Flowers je rekao „hteo sam da sažmem sve što me je učinilo onakvim kakav sam sada, sve što me je dovelo u putu do ovoga gde sam“. „Springstinizam“ kao začin u britanskom sosu bio je kao indisjki začini u špagetima – neočekivani ukus koji je dao novi recept.

Prvo se pojavio epski i gitarski distorzirani „When You Were Young“ gde se spominje stih „On možda ne liči na Isusa, ali govori kao džentlmen…“ – i tu vidimo osnovnu razliku – The Killers žele da nam predstave američki Zapad, religiozan i pun ljubavi i energije. Ovakav stih je za britansku scenu nezamisliv, ali je za mormona Flowersa bio sasvim normalan. Bilo nam je jasno da nas The Killers vode na „panoramsku vožnju“ Zapadom, svojim rodnim krajem. Egzistencijalitička „Bones“ sa neverovatnim spotom tera nas da se kamijevski upitamo „šta čekamo uopšte u životu“ jer „vreme je baš sad“. „Read My Mind“ malo usporava priču u sreću i harmoniju muzikom, suprotno tekstu koji je višeslojan, i ova pesma je najviše slična britanskim 80-ima. „For Reasons Unknown“ je omaž osećaju starenja dok je um vitalan a volja mladalačka – neki kažu da je to empatijska priča Brendona koji se ubacio u kožu svojih roditelja.

Ostale pesme, koje nisu singlovi, lične na nešto što se dešava napolju, ne u zatvorenom, Dok je „Hot Fuss“ jasna referenca na zatvorene, klimatizovane i nekada mračne, nekada preosvetljene lasvegaske prostore, uz „Sam’s Town“ jasno vidimo pustinje, kamenje, zalaske sunca, reke, nebo beskrajnog Zapada. „This River Is Wild“ je, iako je prilika propuštena da to bude 5. singl, idealna slika njihove novopronađene amerikane – springstinovska, epska rolerkoster himna Americi u kojoj su odrasli.

Dvadeset godina kasnije, ova ploča se smatra jednom od najpotcenjenijih u vreme kada je izašla (od strane kritičara, fanovi su kupili 5 miliona komada) i postala je kultna. Oni to nisu znali i negativne kritike kao ona Rolling Stonea su ih pogodile, pa su se na trećem albumu „Day and Age“ vratili više u zvuk prvog. Ali, već 2009. su čitaoci Rolling Stonea proglasili album „najpotcenjenijim u 21. veku“ a 2012. je magazin Q proglasio album „11. najboljim u 21. veku“. Na četvrtom albumu, posle odmaka i perspektive, Flowers i drugari su našli snagu da se nasmeju i nastave ovim putem.

Kasnije, u sledećih 20 godina, The Killers će, paradoksalno, postati i jedan od najjačih amerikana bendova – na britanski način i sa maskarom L.V.-a. Vodiće nas na „white trash romanse“ i „pustinjske serenade“, kroz kamp prikolice, devojke-pobegulje i momke-pobegulj(c)e, uz duhovitost i ironiju, ali i naivnost koja izaziva suzu. Mnogi su ih smatrali inferiornima The Strokes, ali su već tada bili – najbolji pop bend na planeti, što je status koji su možda zadržali i do sada. Bez lošeg albuma i singla. A sve je počelo kada su pogledali u svoje detinjstvo.

Ocena: 5*